Zovem se Ivana, imam trideset i osam godina, radim kao medicinska sestra na odjelu neurologije u jednoj zagrebačkoj bolnici, i cijeli život sam bila ona tip osobe koja svima govori da se kladionice i casino igre izbjegavaju u širokom luku. Ono što ću vam sad ispričati je nešto što nikad nisam mislila da ću napisati, a kamoli priznati naglas, ali evo, tu sam, subota je ujutro, kava mi se hladi pored laptopa, dečki su otišli na trening, i imam osjećaj da moram to negdje izbaciti iz sebe jer mi se od srijede vrti u glavi kao pjesma koju ne možeš izbaciti iz glave. Nije to bila neka velika lova, nije to bila priča o milijunu, ali bila je priča o nečemu što mi je promijenilo način na koji gledam na sve one sitne trenutke u kojima misliš da nemaš izbora, a onda shvatiš da imaš. Počet ću od srijede, jer sve je počelo u srijedu, a srijeda je, znate, najgluplji dan u tjednu. Nije ni početak ni kraj, samo nešto između, dan kad se osjećaš kao da već radiš cijeli tjedan, a još ne vidiš kraju.
Bila je to jedna od onih smjena koje te izbiju iz cipela. Imali smo prijem, pa hitnu, pa još jedan prijem, pa onaj pacijent koji je cijelu noć zvao sestru jer ga je strah spavati sam, i ja sam izašla iz bolnice u pola tri popodne s glavoboljom koja mi je lupala za očima i s nogama koje nisam osjećala. Došla sam kući, skinula uniformu, bacila je u kantu za prljavo rublje i srušila se na kauč. Nisam imala snage ni za tuširanje, a kamoli za kuhanje. Dečki su bili kod moje mame, muž je bio na terenu negdje u Slavoniji, i stan je bio tih na onaj način koji ti nekad godi, a nekad te tjera da razmišljaš o stvarima o kojima ne želiš razmišljati. Uzela sam mobitel, onako iz navike, i počela skrolati. Znate taj osjećaj kad gledaš tuđe živote i pitaš se kako svi imaju energije za sve što objavljuju, kako svi negdje putuju, kako svi piju kave na terasama dok se ti boriš s papirologijom i infuzijama. I onda, negdje između reklame za neku kremu i objave stare kolegice s putovanja, iskočilo mi je nešto što nisam očekivala. Reklama za online casino. Nisam nikad prije kliknula na takvo nešto. Nikad. Bila sam ona koja govori "to je za ljude koji nemaju što pametnije raditi", bila sam ona koja se smije prijateljicama koje igraju loto. Ali tog dana, umorna, prazna, s glavoboljom i s onim tihim stanom oko sebe, kliknula sam. Ne znam zašto. Možda zato što sam htjela nešto drugačije. Možda zato što sam htjela na pet minuta biti negdje drugdje, u nekom svijetu gdje ne moram razmišljati o pacijentima, o smjenama, o tome što ću skuhati za večeru.
Registracija je bila brza, ono, ime, mail, lozinka, potvrda, i prije nego što sam shvatila što radim, već sam bila unutra. I tamo, među svim tim igrama, kolutima, kartama, brojevima, prvo što mi je zapelo za oko bili su vavada slotovi, oni vrtlozi boja i simbola koji su se vrtjeli u demonstracijskoj verziji i izgledali kao da te zovu da probaš. Sjećam se da sam pomislila, dobro, samo ću pogledati, neću ništa uplatiti, čisto da vidim o čemu se radi. Ali onda mi je iskočilo ono što su mi nudili kao dobrodošlicu, neki bonus, nešto sitno, i ja sam, u tom trenutku kad mi je glava bila teška kao olovo, a srce prazno kao stan, pomislila: pa dobro, što imam izgubiti. Uplatila sam pedeset kuna. Pedeset kuna, to je jedna kava i kolač u gradu, to je ništa. I počela sam igrati. Prvi kolut, ništa. Drugi, ništa. Treći, ništa. Već sam htjela zatvoriti laptop, ono, dosta je bilo, nije to za mene, glupost, bacila sam pedeset kuna. I onda, u tom trenutku kad sam već dizala ruku s miša, dogodilo se nešto što me je trznulo iz te moje iscrpljenosti kao hladan tuš. Tri ista simbola u nizu. Pa još jedan dobitak. Pa još jedan. Nije to bila neka astronomska svota, nemojte misliti, ali u tih deset minuta, u tom kratkom vremenu, mojih pedeset kuna postalo je nešto više. Ne puno više, ali dovoljno da ostanem sjediti, da se nagnem prema ekranu, da se nasmijem sama sebi kao budala. I tada sam shvatila nešto što me je iznenadilo. Nije me veselio novac. Veselio me onaj osjećaj da se nešto dogodilo. Da nisam samo sjedila i gledala u zid. Da je ovaj dan, ovaj teški, glupi srijeda dan, ipak imao nešto u sebi.
Naravno, kao i svaka normalna osoba koja prvi put nešto doživi, pomislila sam da je to slučajnost. Da je to bila sreća početnika, ona famozna sreća koja te drži prvih pet minuta i onda te ostavi kao praznu čašu. Ali nisam prestala. Ne tog dana, ne sljedećeg. Počela sam igrati navečer, nakon što bih pospremila kuhinju, nakon što bih nazvala mamu da provjerim jesu li dečki zaspali, nakon što bih se istuširala i obukla onu staru majicu koja mi je bila najudobnija. I počela sam primjećivati nešto čudno. Nisam stalno gubila. Znam da to zvuči kao ono što svaka ovisnica kaže, znam da zvuči kao izgovor, ali bila je istina. Bilo je večeri kad bih uložila sto kuna i izvukla dvjesto. Bilo je večeri kad bih samo gledala kako se koluti vrte i smijala se sama sebi jer nisam mogla vjerovati da se to stvarno događa. I polako, kroz te večeri, počela sam shvaćati da me to ne drži zbog novca. Držalo me zbog onog trenutka nepredvidivosti, onog djelića sekunde kad ne znaš što će se dogoditi, kad je sve moguće, kad si na trenutak izvan svog života, izvan smjena, izvan odgovornosti, izvan svega onoga što te svaki dan pritišće. Bila sam medicinska sestra, bila sam majka, bila sam žena, bila sam kći, bila sam sve svima, i u tim trenucima za laptopom bila sam samo ja. Netko tko se smije kad nešto uspije, netko tko se ljuti kad ne uspije, netko tko je živ.
Ali onda je došao petak. Sjećam se tog petka jer je bio dan kad sam shvatila da možda ipak trebam stati. Dobila sam smjenu koja je trajala dvanaest sati, imali smo teški slučaj, mlada žena, moje godište, moždani udar, i ja sam cijeli dan bila uz nju, držala joj ruku, govorila joj da će biti dobro, i znala da možda neće. Došla sam kući slomljena. Ne umorna, nego slomljena. Ono kad ti se tijelo i duša raspadnu na komade i ne znaš kako ćeš se sutra uopće probuditi. Sjela sam za laptop, onako kako sam sjedala svaku večer, i otvorila ono što sam otvarala svaku večer. I tamo, među tim vavada slotovima, među tim bojama i zvukovima, počela sam igrati. Ne zato što sam htjela dobiti. Zato što sam htjela zaboraviti. I tog petka, u toj noći, dogodilo se nešto što me je prestrašilo. Izgubila sam. Izgubila sam više nego što sam planirala, više nego što sam si mogla priuštiti, i to ne zato što me igra povukla, nego zato što sam ja pustila da me povuče. Zatvorila sam laptop u dva ujutro, sjedila u mraku, i osjećala se kao najgora osoba na svijetu. Sutradan sam se probudila s onim osjećajem koji dobro poznajem, onim koji mi govori da sam negdje pogriješila, da sam prešla granicu koju sam sama sebi postavila. I tada sam donijela odluku. Neću prestati igrati. Ali ću promijeniti način na koji igram.
Počela sam si postavljati pravila. Igra samo vikendom. Nikad preko tjedna, nikad nakon teških smjena, nikad kad sam tužna ili ljuta. Nikad više od iznosa koji sam spremna izgubiti, ono što mogu baciti u vjetar bez da se sutradan pitam hoću li imati za kruh. I znate što? Počela sam uživati više. Jer kad znaš da imaš granicu, kad znaš da nećeš preko nje, onda je sve lakše. Onda je to igra, a ne bijeg. Onda se smiješ kad dobiješ, a sliježeš ramenima kad izgubiš, jer znaš da si sve vrijeme bio na sigurnom. I tako sam, kroz te vikende, počela razgovarati s ljudima. Na forumima, u grupama, u komentarima ispod članaka. Otkrila sam da postoji cijela zajednica ljudi koji igraju iz zabave, koji ne doživljavaju to kao način da se obogate, nego kao hobi, kao razonodu, kao nešto što im ispuni onaj prazan prostor koji svatko nosi u sebi. I u tim razgovorima, često bi netko spomenuo kako je počeo, kako je dobio neki bonus dobrodošlice, kako je otkrio vavada slotove i kako ga je to povuklo dalje. I ja bih se nasmijala jer sam se prepoznala u tim pričama. Jer i ja sam bila ta koja je kliknula na oglas u srijedu poslijepodne, bez ikakvih očekivanja, i završila pričajući o tome kao da je najvažnija stvar koja mi se dogodila u godinama.
Ali evo što je najzanimljivije. Nakon tog petka, nakon te noći kad sam izgubila više nego što sam planirala, nakon svih onih večeri provedenih za laptopom, dogodilo se nešto što nisam očekivala. Počela sam više cijeniti ono što imam. Zvuči čudno, znam, ali istina je. Jer kad sam vidjela koliko lako novac može doći, shvatila sam i koliko lako može otići. I počela sam drugačije trošiti. Odvela sam dečke na more, ono pravo, ne ono kod mame, nego sam ih odvela u apartman na dva dana, u mjesto gdje smo nekad išli kad smo bili zajedno, prije nego što je život postao ova svakodnevna borba. Kupila sam im sladolede, igračke, vodila ih na pizzu. Gledala sam ih kako se smiju i shvatila da je to ono što mi je stvarno nedostajalo. Ne novac, ne uzbuđenje, nego onaj osjećaj da sam dio nečega, da sam nekome važna. I taj vikend, kad smo se vraćali kući, u autu, s djecom koja su spavala na stražnjem sjedalu, ja sam se smijala sama sebi. Jer sam shvatila da mi je casino, ta igra, ti vavada slotovi, na neki čudan način pomogao da se vratim sebi. Nije mi dao sreću, ne. Dao mi je priliku da je sam pronađem. Dao mi je onaj trenutak u kojem sam shvatila da ne moram biti samo medicinska sestra, samo majka, samo žena koja se bori s računima i smjenama. Da mogu biti i netko tko se smije, netko tko se igra, netko tko na trenutak zaboravi sve i bude samo - čovjek.
I zato sada, tjedan dana kasnije, mogu reći da ne žalim ni jedne večeri koju sam provela igrajući. Ne žalim ni novca koji sam uložila, ni vremena koje sam potrošila, ni onih nekoliko puta kad sam izgubila više nego što sam planirala. Jer sve to me naučilo nečemu. Naučilo me da je život čudan, da se stvari događaju kad se najmanje nadaš, i da ponekad, u najmračnijim srijedama, kad misliš da nema ničega, iskoči ti nešto što ti promijeni pogled na svijet. Ne govorim da će svatko dobiti. Ne govorim da je to pametan način da se zaradi. Govorim samo svoju priču, onakvu kakva je bila. I ako je išta naučila, onda je to da ponekad, kad ti je najteže, kad ti se čini da nema ničega, vrijedi kliknuti na onaj oglas. Jer nikad ne znaš što te čeka s druge strane. Ja sam kliknula. I evo me, sjedim ovdje, s računom koji je malo veći nego prije, s djecom koja me zovu svaki dan, i s osmijehom na licu koji ne mogu objasniti. Nije to novac. To je ono nešto drugo. Ono što se ne može izmjeriti. I zato, ako me pitate je li vrijedilo, odgovorit ću vam isto ono što sam rekla sebi one srijede kad sam prvi put pritisnula dugme. Nisam znala što radim. Ali bilo je zabavno. I to je, na kraju, jedino što je važno.